*specijal*: In memoriam

Ovaj post bio je u planu od samog početka: mali memorijal za one kojih više nema. I vjerovali ili ne, puka je slučajnost što će taj kratki epitaf za pokojne lokale na koncu biti objavljen sasvim prigodno, uoči Sisveta.

Majmunjak - foto Ivan Zelenić

Neki od njih pali su šaptom, a nekima se još uvijek povremeno posveti pokoji medijski članak ili rasprava. No bez obzira na to je li zatvaranje potreslo cijelu zagrebačku špicu i ostale kuloare, ili je samo potiho i široj javnosti nevidljivo ostavilo na suhom šačicu lokalaca – riječ je o žalosnom događaju. I ove i prošle godine diljem cijelog grada dogodilo se nekoliko takvih tragedija, a nas ovdje osobito tište dvije najsvježije: izgleda, naime, da su se ugasila čak dva kvartovska bisera koja smo upravo ovdje predstavljali: 

Trešnjevački kutić: 1995. - 2016

Horvati: 1964. - 2016

P.U.M. :(

Zašto u tolikoj mjeri dolazi do zatvaranja i hiperpreuređivanja starih lokala? Očito je na djelu gubitnička kombinacija: temelj je neisplativost držanja zastarjelih lokala „jer u njih više nitko ne zalazi“, na tom temelju leži nezainteresiranost novih generacija ugostitelja koje – čini se – niti prepoznaju, niti ih zanima, niti su u stanju ostvariti potencijal takvih mjesta – i na vrhu je kruna svega: potpuna neosjetljivost javnih tijela koja bi mogla nešto poduzeti za spas tih ostataka ostataka (barem nekih). Ali za to bi te prastare birtije, kavane i zalogajnice trebalo pojmiti kao dio lokalnog identiteta i kulture pa i kao turistički potencijal, a ta ideja je u nas još uvijek SF i pada na pamet samo onima bez pravih mogućnosti za konkretno djelovanje. Svi su svjesni neizbježnosti modernih vremena, ali nevjerojatno mali broj je svjestan šarma i mogućnosti ostataka starih.

Mogao bi se ovaj izljev negodovanja nastaviti unedogled, no pitanje je koliko to više ima smisla. Slični su tekstovi već pisani, objavljivani i čitani, pa s kakvim odjekom? Zato nećemo više. Koga zanima, evo jednog sjajnog, možda i najboljeg članka na tu temu ovdje:

http://www.tportal.hr/komentari/komentatori/249568/Ugostiteljstvo-srednje-klase.html

Ovaj post, posljednji iz ove serije specijala, posvećen je onima kojih više nema. Njih je, naravno, puno više nego što je ovdje izloženo, ali kako popisivanje SVIH premašuje naše mogućnosti, proizvoljno je odabrano devet oglednih primjeraka – svi redom iz najužeg centra Zagreba (najudaljeniji s Kvatrića), svi redom otvoreni debelo u 20.st. (neki i ranije) i svi redom relativno svježe nastradali - zatvoreni u posljednjih 10 – 15 godina. (Dva prijespomenuta već imaju svoje mjesto na ovom blogu, a i još su bili živi i zdravi dok je ovaj tekst nastajao :( .)

Možda će izgledati šturo ovaj pregled – tek fotografija prije-poslije i tri najosnovnija podatka o lokalu; a katkad ni to, jer neke godine zatvaranja nismo uspjeli doznati i neke stare/nove fotke nismo uspjeli stvoriti – ali ovaj post je samo jedna kratka memorijalna crtica..

 

*********************************************************************************

Kavkaz
Gdje: Trg Maršala Tita 1

Kategorija: kavana

Zatvorena: 2015.

Danas: prljava stakla

***********************************************************************************


Medvedgrad

Gdje: Radićeva 6 

Kategorija: c b 
           
Zatvorena: 2015.

Danas: kladionica

      

 

***********************************************************************************

Dam Daj

Gdje: Nemčićeva 2 (Kvatrić)

Kategorija: bistro?

Zatvorena: u ranim 2010-ima?

Danas: prljava stakla

 

*********************************************************************************



Mali Plac                                  13

Gdje: Britanski trg 6                                                 Gdje: Dežmanov prolaz 3

Kategorija: c b                                                        Kategorija: c b

Zatvorena: 2015.?                                                   Zatvorena: 2013.

Danas: prljava stakla                                                Danas: "wine bar"

*****************************************************************************

Pušlek

Gdje: Bogovićeva 5

Kategorija: c b

Zatvorena: 2013.

Danas: "wine bar"

***********************************************************************************

„Majmunjak“

Gdje: Ilica 1

Kategorija: ZUSP

Zatvorena: 2007.

Danas: pekara

***********************************************************************************

 

Mocca

Gdje: Ilica 1a

Kategorija: caffe bar

Zatvorena: 2000-ih

Danas: fast food

***********************************************************************************

Corso

Gdje: Ugao Ilice i Gundulićeve

Kategorija: kavana

Zatvorena: krajem 90-ih?

Danas: prljavi plakati, unutra šuta

 

*specijal*: Cinkuš

Nakon deset objavljenih starih birtija, slijedi nekoliko specijala. U tim postovima će se ili na primjeru više lokala izložiti neki aspekt usko vezan uz tematiku – ili će se predstaviti po jedan lokal koji možda ne pristaje u potpunosti u naše okvire pojma „stara birtija“, ali za koji smatramo da ima nekih elementarnih dodirnih točaka s „pravom“ stvari te da ga zato vrijedi spomenuti.

 
Kvart: Gornji grad

Gdje točno: Mletačka 9, pored konobe „Didov san“

Radno vrijeme: pon-sub 8.00 – 1.00, ned 9.00 – 23.00

Otvorena: 2000.; galerija 1984.

Kategorija: c b

Nešto očito vibrira onim potezom Gornjeg grada od Markovog trga do Demetrove ulice, jer jedina dva kafića koja ondje postoje oba ulaze u naš specijal. Paralelno s Basaričekovom i Starim krovovima, odmah u susjednoj Mletačkoj ulici stoji Cinkuš. 

Zidom i terasom priljubljen uz Didov san, kao caffe bar otvoren je 2000. godine i to je glavni (ako ne i jedini) razlog zbog kojega ga ipak ovdje ne možemo okarakterizirati kao klasičnu „staru birtiju“. Interijer je vrlo specifičan i datira unazad barem tri desetljeća. Naime, 1984. tu je otvorena umjetnička galerija, u koju je 2000. godine samo dodan šank i još pokoji neophodni element koji će dvije nevelike prostorije ujedinjene probijenim zidom pretvoriti u kafić – koji svoje zidove i dalje redovito ustupa likovnim i fotografskim izložbama. Rezultat ovog spoja dviju namjena je jedinstveni vizual koji možda najviše nalikuje na neko predsoblje jednog starog gradskog stana. Dolje drveni parket, gore jednostavno obijeljeni svod. U jednoj prostoriji šank s nekoliko barskih stolica i tri standardna niska stola, a u drugoj starinski pleteni foteljasti stolci i tabure-stolići.  TV je zaklonjen baršunastom crvenom zavjesom koja se odmiče samo u posebnim nogometnim prigodama i nema previše „ukrasa“ po policama i zidovima – tu se ionako stalno smjenjuju izložbe.

Taj osebujni, uistinu kućni interijer ima najrazličitije goste i spaja atmosferu stare britije s kulturno-zabavnim sadržajima na sličan, a opet različit način od onoga kako to čine Pod starim krovovima. I tu će se naći glumaca, fotografa, svirača i raznih drugih ličnosti; i u Cinkušu se svira, čita se poezija i otvaraju se izložbe, ali nema fiksnih tjednih programa i sva ekstra događanja odvijaju se puno sporadičnije. Jedina iznimka su možda vikendi u ljetnim mjesecima, kada redovita kostimirana glumačko-turistička tura po Griču svoje večernje obilaske završava upravo pred Cinkušem – u jedinstvenoj atmosferi, uz zvuke starogradskih popijevki gazdinog tamburaškog sastava i pred zidom na kojem se vrti projekcija prastarih crno-bijelih fotografija Zagreba.

(Usput budi rečeno, te svirke su stvarno poseban doživljaj i ovdje zaslužuju samo najtopliju preporuku i pohvalu. Jer riječ je o (za ovu državu) nevjerojatno rijetkom primjeru spoja ležerne domaće zabave i turističke ponude temeljene na predstavljanju lokalne baštine, a koja je jednako privlačna i dostupna i turistima i domaćima. Ne morate čak ni ići na gričku turu da biste čuli svirku, samo sjednete na terasu Cinkuša oko 10 i posvjedočite rijetko uspjeloj prezentaciji domaće tradicije.)

No vratimo se birtiji kao takvoj. Zašto je Cinkuš u ovom specijalu? Pa za početak, tu je interijer. Kao što smo rekli, možda i ne nalikuje toliko na birtiju koliko na dnevnu sobu, ali ta soba (ili predsoblje) pripada debelo u dvadeseto stoljeće i djeluje prilično neizmijenjeno u odnosu na godine kad je tu otvorena galerija. I potom za kraj, tu je atmosfera. Taj specifični prostor, koji vas vizualno odmah vrati bar u osamdesete, ima atmosferu jedne fine stare, rekli bismo čak starogradske birtije. 

 
























Stalni gosti dolaze na kavu, gemišt i novine, u mirnom okruženju preko dana ili uvečer. S iznimkom spomenutih raspjevanih večeri ljeti, nema pravila i često će se čak i vikendom navečer zateći poluprazan lokal. Velike gužve uglavnom su posljedica onih povremenih posebnih događanja, ili pokojeg sretnog spleta okolnosti – spontane kućne svirke gazdinog sastava ili nekog slavlja koje se „zalomilo“ baš tu. Ali bez obzira na to jeste li naletjeli na komornu večer s konobarom i dva gosta na šanku ili na potpunu gužvu uz smijeh svih dobnih skupina i zvon tamburica i čaša – u Cinkušu se uvijek nalazi onaj bitan sastojak većine starih birtija – osjećaj da ste negdje doma. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog krasne tigraste mačke koja suvereno vlada tim sobama. 

Zato ako još niste bili, ispravite to - pod hitno! Dođete li navečer, lutrija je – ali možda baš budete imali sreće i naletite na gazdinu ekipu kako iz udobnosti pletenih fotelja prebire po tamburicama. Ponuda pića je standardna, ali solidna (posebno glede piva), a ulična terasa jedna je od najljepših među primjercima s ovog bloga, idealna za ljetne večeri i dane. A ako ste zaljubljenik u umjetnost, tim bolje - te sobe uvijek krasi neka izložba, jer Cinkuš je ipak - galerija :).
 

*specijal*: Pod starim krovovima

Nakon deset objavljenih starih birtija, slijedi nekoliko specijala. U tim postovima će se ili na primjeru više lokala izložiti neki aspekt usko vezan uz tematiku – ili će se predstaviti po jedan lokal koji možda ne pristaje u potpunosti u naše okvire pojma „stara birtija“, ali za koji smatramo da ima nekih elementarnih dodirnih točaka s „pravom“ stvari te da ga zato vrijedi spomenuti.

Kvart: Gornji grad 

Gdje točno: Basaričekova 9, malo iznad Markovog trga

Radno vrijeme: pon-čet: 7.00 – 00.00, pet 7.00 – 2.00, sub 8.00 -2.00, ned 9.00 – 23.00

Otvorena: ~ 1830. ?

Kategorija: c b, nekad gostionica

Kad se govori o starim zagrebačkim birtijama, jedno mjesto je nemoguće zaobići. U okviru ove tematike, ono ima poseban status i upravo zato mu i pripada prvi specijal Stare birtije. Riječ je, dakako, o kultnoj, na filmskoj traci ovjekovječenoj, najstarijoj još živućoj zagrebačkoj birtiji – Pod starim krovovima (Ili Kod Š/Žnidaršića).

Razni izvori rado spominju 1830. godinu kao godinu otvorenja. Kako i mi informacije dobivamo više-manje samo iz usmene predaje, ne možemo ništa tvrditi zasigurno. Međutim, rečeno nam je da je ono što je na toj adresi postojalo oko 1830. više nalikovalo na privatni vinski podrum, a da prava krčma otvorena za javnost postaje tek od otprilike tridesetih godina 20. st. Ali kakvi god zapravo bili povijesni detalji, vjerujem da se može ustvrditi sljedeće: na broju 9 današnje Basaričekove ulice toče se pića za društvo posljednjih nešto više od 170 godina, uz povremene manje prekide. Kao prava krčma dugo su imali i gablece, ali silom zakona o pušenju i njih je 21. st. potjeralo u kategoriju caffe bara.

Besmrtnim ih je učinio Željko Senečić 1970, iskoristivši već tada drevni interijer za kulise onoga što će postati kultni pojam krčme – K Žnidaršiću! – u također kultnom filmu Kreše Golika Tko pjeva zlo ne misli, čija se radnja odvija tridesetih godina 20.st. Vanserijska popularnost filma Starcima je tako u nasljeđe ostavila još jedan nadimak, koji se u zagrebačkoj svijesti toliko udomaćio da danas neki možda i nisu svjesni da je Žnidaršić bio samo ime iz filma, a ne stvarni naziv stvarne krčme na toj lokaciji. Međutim, od današnjeg vodstva lokala čuli smo da je zapravo riječ o prezimenu Šnidaršić i da je neki lokal (ili radnja?) pod tim imenom postojao negdje u Donjem gradu. Zanimljiv podatak, ali detaljniju istragu oko tog izvornog početnog slova prepuštamo nekome drugome. Pučka etimologija je komplicirana stvar. :)

E sad. Zašto je ovakva kraljica starih birtija stavljena u specijalni post, osim zbog svoje nenadmašne starosti, kultnog statusa i poprilične popularnosti koju uživa i danas? Pa glavni razlog je to što je – paradoksalno – ipak ne možemo strpati u sasvim isti koš s onih prvih deset lokala koje smo objavili. Zašto? E tu se vraćamo na glavna obilježja pojma „stara birtija“. U uvodnom postu je naveden samo jedan uvjet koji mora biti ispunjen, a to je da lokal mora biti otvoren ne kasnije od 1990. i da ta starost odmah mora biti vidljiva iz izgleda njegovog interijera. Međutim, tokom dosadašnjih pregleda raznih lokala, iskristalizirale su nam se i neke druge karakteristike „starih birtija“ za kojima smo se jednostavno morali povesti, ali koje nije tako lako ukratko sročiti. Recimo to ovako: klasične stare birtije posjeduju jednu specifičnu kombinaciju izgleda interijera i atmosfere koji do neke mjere mogu varirati – ovisno o tome je li riječ o mirnoj kvartovskoj birtiji sa pretežno starijom klijentelom poput Trešnjevačkog kutića ili Mlinčeka, ili pak o atraktivno uščuvanim i još uvijek gužvovitim primjercima fine birtije iz centra poput Britanca ili Krole – ali koji u konačnici uvijek imaju jedno zajedničko obilježje, a to je osjećaj da je tu vrijeme stalo. Sa Starim krovovima više nije tako. Tu je vrijeme otišlo dalje.

Da, interijer je besprijekoran. Neizbježni suvremeni aparati (hladnjak, klima, TV...) jedva se i primjećuju. Dominiraju drvene grede i šank, starinski šareni stolnjaci i kupice za gemišt, kaljeva peć i drveni daščani pod – sve rezultat truda današnjih vlasnika da prostor zadrži što izvorniji izgled. Što je u našoj metropoli uistinu rijetko viđena inicijativa i zato im skidamo kapu!!! Posebno kad se uzme u obzir da nisu sve dosadašnje vlasničke strukture – a čini se da ih je u posljednjih 20-ak godina ovaj lokal promijenio nekoliko – bile jednako kulturno senzibilne. Bilo je tu nekih preuređenja, čak i pokušaja lounge bara (???!!!) i današnji čarobni interijer je zapravo – ispravimo se – rezultat truda da se prostoru vrati jedan izvorniji izgled.

Međutim, Krovovi nisu stali samo na njegovanju interijera, već ga i sustavno oživljavaju raznim programima. Tu su akustične svirke, čitanja poezije i izložbe fotografija, slika i grafika kojima redovito ustupaju svoje zidove. Ističu vezu sa Tko pjeva zlo ne misli i nekoliko je fotografija i sličnih tričarija koje podsjećaju na ljubljeno filmsko remek-djelo raspoređeno oko šanka i po zidovima. U jednom kutu stoji piano, a police i pokoja greda načičkane su starinskim kućanskim predmetima i knjigama, za ukras. Čuva se i status kultnog okupljališta glumaca te drugih umjetnika i ličnosti iz zagrebačkog javnog života, no taj popis je podugačak i već je više puta nabrajan u raznim drugim člancima pa se ovdje nećemo time zamarati. :)

 

Ono što želim reći s ova posljednja dva odlomka je sljedeće: Krovovi su danas vrlo živo mjesto koje konstantno i svjesno radi na održavanju te živosti. Preko dana jest mirno, ali tu zalaze i mladi i stari i navečer su česte i poprilične gužve. Razni programi uvijek donose neke nove energije i unatoč pomno održavanom „starinskom“ interijeru, upravo to je ono što danas tom prostoru daje najveći pečat. To je jedan od načina kako jednoj staroj birtiji udahnuti novi život i ovdje ga možemo samo pohvaliti – jer su ipak očuvane crte originalnog identiteta. Međutim, upravo to je i ono zbog čega Krovovi danas ipak ne pristaju u klasične okvire stare birtije ovog bloga. Njima trenutno nema smisla određivati „stupanj ugroženosti“, jer nisu ugroženi na isti način kao onih prethodnih deset. Zato im pripada specijal.

I da ne duljimo: za dočaravanje interijera tu su fotke. Ako još niste bili – što čekate? Odaberite si atmosferu koja vam više odgovara – ako ste za mirniju, dođite preko dana dok svira samo radio; ako ste za življu, navratite navečer, po mogućnosti oko vikenda i sva je prilika da ćete uhvatiti neku svirku uživo. Ako vas ne privlače zadimljene gužve u zatvorenom za toplih ljetnih večeri – na ulici je i lijepa drvena terasa. Ponuda pića je standardna, solidno pojačana na polju domaćih rakija. Ako vas ti okusi ne zanimaju, bez brige – Kod Š/Žnidaršića uvijek čeka gemišt :).