subota, 13. siječnja 2018.

O birtijama i ljudima



Što to nestaje sa starim birtijama? Osim neponovljivih interijera, naravno. Suvremeni „krčmocid“ - kako se zgodno i vrlo prikladno izrazio jedan čitatelj - ne taraca samo artefakte poput metalnih šankova i narančastih lustera, oni su tek opipljive žrtve. Zajedno s njima, kao i kod svih promjena koje donose svaka nova „nova vremena“, na udaru je i ono neopipljivo. Nazovimo to atmosferom. A što je atmosfera jednog starog kafića? Što je... duh jednog vremena? Način života koji je uz to vrijeme vezan i koji s njime i prestaje, jer ga „novo vrijeme“ ne trpi. 


Teško je suvislo govoriti o ovome i ne zvučati kao nostalgična pokvarena ploča koja krivo reproducira stihove. Situacije kad čovjek u miru sam pije kavu i čita novine u kafiću i usput se osjeća kao u svojoj dnevnoj  sobi, ili kad se oko šanka (ljepila koje ih drži na okupu) postupno rasporedi nekoliko inventarnih jedinki u nevezanim razgovorima – ne odvijaju se isključivo u starim lokalima oko kojih se vrti ovaj blog. One su (srećom!) sastavni dio bezbroj kvartovskih kafića iz devedesetih pa i mnogih otvorenih tek u ovom stoljeću. No ima nešto specifično u zraku kad je mjesto događaja upravo neka „stara birtija“. Osebujan spoj slike, zvuka i mirisa koji stvara osebujan osjećaj u dnu želuca. Atmosferu.


U čemu je stvar? Što je zajedničko svim tim starim biserima? Ti lokali uglavnom nisu osobito veliki i u njima je po smjeni u prosjeku samo jedan konobar(ica), koji je bar u jednoj smjeni najčešće i sam gazda(rica). On je tu od otvaranja lokala, srastao s aparatom za kavu i čašama za pivo i svi stalni gosti mu (ili njoj) znaju ime – i on zna njihovo. U njegovom koraku nema nervoze, on u svakom trenu zna tko što pije i nema tih promila koji se pred zatvaranje mogu njihati za šankom, a da on(a) s njima ne može izaći na kraj. On(a) je kamen temeljac toga mjesta i onoga dana kad nje(ga) više ne bude za šankom ni u jednoj smjeni, to mjesto za stalne goste više neće biti isto.


Ti lokali nisu napravljeni u spoju kamena, mramora i stakla najpopularnije malougostiteljske mode devedesetih, ali nema tu ni dizajna interijera koji „očarava neviđenom originalnošću“. Njihovi zidovi nisu gusto oblijepljeni aforizmima, citatima, ni plakatima popkulturnih dogodovština; u najboljem slučaju, tu je tek pokoji akvarel, reklama za Coca-colu ili kakav crtež-veduta grada. Ti lokali nisu ni „uređeni u retro stilu“; sa zbirkama ploča, komadima starih aparata i namještaja sa sajmova antikviteta natrpanima kojekako po svim dostupnim kvadratnim centimetrima, s ciljem da zombi-duh prošlih vremena u funky maniri očara suvremene naraštaje. U tim lokalima, koji su izvorni „retro“, ako niste poznavatelj ili ljubitelj uistinu izvornih starih interijera zapravo nema ničega što će vam zaokupiti pažnju na dulje od par sekundi, jer je originalna namjena tih prostora samo jedna: da što spretnije i ugodnije ugoste ljude. Da budu ugodno okružje, a da istovremeno sami ne odvlače pozornost. Jer pozornost ljudi koji u njih dolaze pripada samo njihovim mislima, drugim prisutnim ljudima i eventualno novinama – ne šarama po zidovima i slikama na ekranima. Vjerojatno zato duh 21.st. – ere ekrana svih vrsta i izumiranja razgovora bez elektronskih posrednika – ne trpi izvornu atmosferu starih birtija. I nestaju zajedno, stare birtije i mentalni sklop 20.st. – onaj u kojem je sasvim jednostavan, smiren boravak u ugodnom prostoru uz čašicu razgovora bio sasvim dovoljan da si čovjek napuni baterije (svoje, figurativne, ne one koje se danas uglavnom pune). Hoće li ipak preživjeti, bar još koje desetljeće?

Završavam ovaj post jednom divnom pjesmom, nastalom... A gdje drugdje? Ta mitska atmosfera krasne stare birtije jednostavno se prelijeva iz svakog stiha. Iz pera gazdarice „Mlinčeka“:


Zvonkec i Ana

Pa gde si ti, Zvonkec, vrag te dal,
kaj celi dan buš za šankom stal?
Kaj te to tolko v birtiju zove,
sutra buš cvilil kak nemaš love?
Imam još neku stotku u žepu
i spil bum si još koji gemišt,
gledal bum ovu Ančicu lepu
pa makar sutra ne imal ništ.
Nije to Zvonkec cura za te,
to su ti cure tak - na rate!
Nisu ti one za ženu baš,
vole te tolko kolko im daš.

Tak mi je povedal
moj pajdaš stari,
al nij znal da Zvonkec ne mari,
da nij važno ne daš il daš,
da zbral sam Anu za ženu baš.
Jučer sam opet v staroj birtiji
baš celi dan za šankom stal
i opet gledal tu svoju Anu -
pa još je lepa,vrag ju dal.
U žepu opet nemam ništ,
svejedno, spil sam koji gemišt.

                                                                                  Anka Draženović