nedjelja, 3. srpnja 2016.

*specijal*: Cinkuš


Nakon deset objavljenih starih birtija, slijedi nekoliko specijala. U tim postovima će se ili na primjeru više lokala izložiti neki aspekt usko vezan uz tematiku – ili će se predstaviti po jedan lokal koji možda ne pristaje u potpunosti u naše okvire pojma „stara birtija“, ali za koji smatramo da ima nekih elementarnih dodirnih točaka s „pravom“ stvari te da ga zato vrijedi spomenuti.

 
Kvart: Gornji grad

Gdje točno: Mletačka 9, pored konobe „Didov san“

Radno vrijeme: pon-sub 8.00 – 1.00, ned 9.00 – 23.00

Otvorena: 2000.; galerija 1984.

Kategorija: c b








Nešto očito vibrira onim potezom Gornjeg grada od Markovog trga do Demetrove ulice, jer jedina dva kafića koja ondje postoje oba ulaze u naš specijal. Paralelno s Basaričekovom i Starim krovovima, odmah u susjednoj Mletačkoj ulici stoji Cinkuš




Zidom i terasom priljubljen uz Didov san, kao caffe bar otvoren je 2000. godine i to je glavni (ako ne i jedini) razlog zbog kojega ga ipak ovdje ne možemo okarakterizirati kao klasičnu „staru birtiju“. Interijer je vrlo specifičan i datira unazad barem tri desetljeća. Naime, 1984. tu je otvorena umjetnička galerija, u koju je 2000. godine samo dodan šank i još pokoji neophodni element koji će dvije nevelike prostorije ujedinjene probijenim zidom pretvoriti u kafić – koji svoje zidove i dalje redovito ustupa likovnim i fotografskim izložbama. Rezultat ovog spoja dviju namjena je jedinstveni vizual koji možda najviše nalikuje na neko predsoblje jednog starog gradskog stana. Dolje drveni parket, gore jednostavno obijeljeni svod. U jednoj prostoriji šank s nekoliko barskih stolica i tri standardna niska stola, a u drugoj starinski pleteni foteljasti stolci i tabure-stolići.  TV je zaklonjen baršunastom crvenom zavjesom koja se odmiče samo u posebnim nogometnim prigodama i nema previše „ukrasa“ po policama i zidovima – tu se ionako stalno smjenjuju izložbe.







Taj osebujni, uistinu kućni interijer ima najrazličitije goste i spaja atmosferu stare britije s kulturno-zabavnim sadržajima na sličan, a opet različit način od onoga kako to čine Pod starim krovovima. I tu će se naći glumaca, fotografa, svirača i raznih drugih ličnosti; i u Cinkušu se svira, čita se poezija i otvaraju se izložbe, ali nema fiksnih tjednih programa i sva ekstra događanja odvijaju se puno sporadičnije. Jedina iznimka su možda vikendi u ljetnim mjesecima, kada redovita kostimirana glumačko-turistička tura po Griču svoje večernje obilaske završava upravo pred Cinkušem – u jedinstvenoj atmosferi, uz zvuke starogradskih popijevki gazdinog tamburaškog sastava i pred zidom na kojem se vrti projekcija prastarih crno-bijelih fotografija Zagreba.





(Usput budi rečeno, te svirke su stvarno poseban doživljaj i ovdje zaslužuju samo najtopliju preporuku i pohvalu. Jer riječ je o (za ovu državu) nevjerojatno rijetkom primjeru spoja ležerne domaće zabave i turističke ponude temeljene na predstavljanju lokalne baštine, a koja je jednako privlačna i dostupna i turistima i domaćima. Ne morate čak ni ići na gričku turu da biste čuli svirku, samo sjednete na terasu Cinkuša oko 10 i posvjedočite rijetko uspjeloj prezentaciji domaće tradicije.)






No vratimo se birtiji kao takvoj. Zašto je Cinkuš u ovom specijalu? Pa za početak, tu je interijer. Kao što smo rekli, možda i ne nalikuje toliko na birtiju koliko na dnevnu sobu, ali ta soba (ili predsoblje) pripada debelo u dvadeseto stoljeće i djeluje prilično neizmijenjeno u odnosu na godine kad je tu otvorena galerija. I potom za kraj, tu je atmosfera. Taj specifični prostor, koji vas vizualno odmah vrati bar u osamdesete, ima atmosferu jedne fine stare, rekli bismo čak starogradske birtije. 





 
























Stalni gosti dolaze na kavu, gemišt i novine, u mirnom okruženju preko dana ili uvečer. S iznimkom spomenutih raspjevanih večeri ljeti, nema pravila i često će se čak i vikendom navečer zateći poluprazan lokal. Velike gužve uglavnom su posljedica onih povremenih posebnih događanja, ili pokojeg sretnog spleta okolnosti – spontane kućne svirke gazdinog sastava ili nekog slavlja koje se „zalomilo“ baš tu. Ali bez obzira na to jeste li naletjeli na komornu večer s konobarom i dva gosta na šanku ili na potpunu gužvu uz smijeh svih dobnih skupina i zvon tamburica i čaša – u Cinkušu se uvijek nalazi onaj bitan sastojak većine starih birtija – osjećaj da ste negdje doma. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog krasne tigraste mačke koja suvereno vlada tim sobama. 





Zato ako još niste bili, ispravite to - pod hitno! Dođete li navečer, lutrija je ali možda baš budete imali sreće i naletite na gazdinu ekipu kako iz udobnosti pletenih fotelja prebire po tamburicama. Ponuda pića je standardna, ali solidna (posebno glede piva), a ulična terasa jedna je od najljepših među primjercima s ovog bloga, idealna za ljetne večeri i dane. A ako ste zaljubljenik u umjetnost, tim bolje - te sobe uvijek krasi neka izložba, jer Cinkuš je ipak - galerija :).